Odgojna uloga škole

Je li škola danas sama sebi postala svrhom?

Kako učimo? Kada? Gdje? Je li škola jedino mjesto na kojem stječemo znanja? Naravno da nije, reći će mnogi. No, nažalost, i sami učitelji i roditelji, a i djeca, često smatraju da je škola glavno i najvažnije mjesto za učenje. No je li to zaista tako?

O odgojnoj ulozi škole pisali smo u prethodnom postu. U ovom ćemo se usredotočiti na sam proces učenja. U kurikulu njemačke savezne pokrajine Bavarske stoji da je prva i osnovna zajednica za učenje obitelj. U našem kurikulu obitelj se u tom kontekstu ne spominje.

Vjerujem da ćemo se svi složiti s time da učenje započinje u obitelji. Na kraju krajeva, prve škole koje su bile dostupne širem broju ljudi nastale su početkom 19. stoljeća. Možemo li reći da prije toga ljudi nisu učili? Dakako da ne. Stoga tako važnu ulogu u našem životu, kao što je ima učenje, ne možemo pripisivati isključivo školi.

No, škola se u suvremenom svijetu ipak “nametnula” kao glavni glavni akter u učenju i obrazovanju. Doduše, nije to samo njezina “krivica”. Roditelji su zaokupljeni poslovima i ostalim obvezama, a djeca dane provode u školama, na slobodnim aktivnostima, na instrukcijama. Velik broj djece sve manje vremena provodi sa svojim roditeljima, primjerice u šetnji šumom gdje im roditelji mogu protumačiti vrste drveća, gljiva, godove na panju i sl. Očekuje se da djeca sve to nauče u školi- iz udžbenika.

Koliko često mi roditelji na neko pitanje djeteta odgovaramo rečenicom “To ćeš naučiti u školi“, a da pritom ni sami nismo svjesni da smo mi prvi i najvažniji učitelji svojoj djeci. Ponekad smo prezaposleni, prezaokupljeni, ali nemojmo si dopustiti da postanemo premalo angažirani. Odmaknimo se od posla i tehnologija kada smo sa svojom djecom i dajmo im nešto što će i oni prenijeti svojoj djeci- osjećaj vrijednosti i važnosti. A on se javlja kada dijete zna da ga slušamo i čujemo.

Odgoj i suvremena škola

Piše: Katarina Marciuš Logožar, prof., Poslijediplomski doktorski studij cjeloživotnog obrazovanja i obrazovnih znanosti UFZG

Jesu li danas djeca lošije odgojena nego nekada? Većina starijih ljudi odgovorit će potvrdno. Glavnina krivnje za to pada na roditelje. No, je li zaista opravdano za “lošiji” odgoj kriviti isključivo roditelje? I je li uopće današnje prosječno dijete zaista lošije odgojeno od prosječnog djeteta prije trideset, pedeset ili više godina? Ili pak postoje i neki drugi aspekti koji na poimanje odgoja bacaju drugačiju sliku? Koja je uloga škole u svemu tome?

Kada je riječ o odgoju, nezaobilazna je analiza sustava vrijednosti. Svatko od nas gradi svoj vlastiti vrijednosni sustav, no postoje vrijednosti koje dijelimo s ostalim članovima društva, poput poštenja, solidarnosti, brige za okoliš i slično. I upravo te vrijednosti čine vezivno tkivo društva. Da bi, dakle, društvo bilo zdravo, pojedinci moraju te vrijednosti prepoznati kao nešto kvalitetno, nešto što žele imati u svom životu, dakle nešto što žele uvrstiti u svoj vrijednosni sustav.

Ako u obzir uzmemo da današnje dijete puno vremena provodi u školi i pred medijima, ne možemo jednostavno reći da je odgoj isključivo stvar roditelja. Zdravo društvo u kojem se uspjeh pojedinca temelji na zalaganju, poštenju, toleranciji, međusobnom uvažavanju, zasigurno će na odgoj djeteta imati pozitivniji učinak nego društvo u kojem uspijevaju oni koje se bolje snađu- kako god. Stoga je uloga društva i onoga što se prezentira u medijima također od velike važnosti.

Dijete, dakle, svoj vrijednosni sustav gradi i na temelju onoga što vidi izvan obiteljskog doma- u medijima, u društvu oko sebe, u školi. Stoga su sve te komponente od velikog značaja za odgoj djeteta. Dakle, možemo zaključiti da je komunikacija između roditelja i škole, posebno učitelja te učenika i učitelja od izuzetno velike važnosti. Učitelji, osim svog stručnog znanja, učenicima prenose i svoje vrijednosti.

Važno je da i učitelji, i roditelji, i učenici i sama škola prepoznaju svoj udio u odgoju svakog pojedinog djeteta. Važno je da svi oni shvate kako škola danas u odgoju igra svoju dosad možda najvažniju ulogu.

Danas se sve više govori o tome da je osnovna svrha odgoja oslobođenje potencijala djeteta. Naglašava se izgradnja djetetovog “ja”, stvaranje vlastitog kritičkog mišljenja i sustava vrijednosti. Ako to jest tako, onda današnja škola igra itekako veliku ulogu u odgoju djeteta. Jer, kako će se djetetov potencijal osloboditi, kako će dijete uopće shvatiti u čemu leži njegov potencijal ako ga u tome ne podupiru učitelji? Ako ni oni sami to ne shvate ili nisu spremni shvatiti?

Prenošenje određenog, univerzalnog, sustava vrijednosti ne odgovara potrebama današnjeg djeteta. Potrebno je potaknuti dijete da samo stvori svoj sustav vrijednosti. A da bi ono stvorilo sustav vrijednosti koji će ga učiniti stabilnim i odgovornim članom društva, potrebno je međudjelovanje različitih faktora. Oni pak proizlaze iz obitelji, škole, medija, političke situacije u društvu.

Ako želimo da naša djeca poštuju i njeguju vrijednosti poput istine, dobrote, ljubavi, poštenja, te vrijednosti moraju proizlaziti iz okoline koja ih okružuje.

Tek tada bi ih djeca mogla uvrstiti u svoj sustav vrijednosti, dakle prepoznati ih kao nešto što žele u svom životu, kao nešto s čime povezuju način svog djelovanja u društvu. Tu paletu vrijednosti pred dijete u prvom redu stavljaju roditelji, a zatim i mediji, učitelji, prijatelji, društvo u cjelini.
S obzirom na navedeno, rasprave o odgoju u današnje vrijeme postaju sve kompleksnije. Djelomično je to zbog razvoja i dostupnosti medija, djelomično zbog ekonomske situacije kojoj je današnje društvo izloženo. Posljedice istog očituju se u prezaposlenosti mnogih roditelja. To dovodi do toga da roditelji i djeca sve manje vremena provode zajedno.

Osim toga, moderno je društvo zatvorenije i neposredna interakcija i druženje među ljudima svedeni su na minimum. Stoga djeca i kada su kod kuće, većinu vremena, umjesto u igri i druženju s djecom iz susjedstva, provode pred televizorom, za računalom, tabletom ili mobitelom. Kada govorimo o interakciji, važno je naglasiti da ona kod odraslih postoji možda čak i u većoj mjeri nego prije kada su se ljudi fizički posjećivali. Samo što se danas radi o drugačijoj vrsti komunikacije.

Veći dio komunikacije odraslih odvija se, naime, posredstvom pametnih telefona i računala. Tu su SMS poruke, e-mailovi, društvene mreže te razne aplikacije poput WhatsAppa ili Vibera.

Odrasli su, dakle, pronašli način na koji će međusobno komunicirati i družiti se, no što je s djecom, posebno onom u predškolskoj i ranoj školskoj dobi?

Tehnologija putem koje komuniciraju roditelji njima nije niti prilagođena niti dostupna. Stoga im niti ne preostaje ništa drugo doli traženje nekakve, bilo kakve, interakcije u, primjerice, video igricama. Komunikacijske vještine stječemo u neposrednoj interakciji s drugim ljudima i to na temelju konkretnih komunikacijskih situacija. Nedostatak komunikacije rezultira nedovoljnim ili loše razvijenim komunikacijskim vještinama. Pojedinci prestaju biti u stanju na pravi način uklopiti se u društvo.

A te vještine su nam potrebne i da bismo unutar društva djelovali kao zasebna jedinka, a opet pridonosili društvu i bili njegovim aktivnim članom.

Taj obrazac ponašanja djeca sa sobom donose i u školu. Za vrijeme odmora međusobno manje komuniciraju, pogotovo učenici viših razreda. Kod njih se često može vidjeti da, umjesto da međusobno razgovaraju, igraju igrice ne obazireći se na kolege iz razreda i škole koji ih okružuju. No, učitelji i nastavnici mogu pomoći učenicima da razvijaju komunikacijske vještine. Prije svega načinom na koji će oformiti svoju nastavu.

Da bi to uspjelo, nastava mora biti koncipirana tako da u svom većem djelu potiče učenike na međusobnu interakciju i suradništvo kroz koje tada dolaze do rješenja nekog problema. To je još jedan argument za svođenje frontalne nastave na minimum.

Ako nam je zaista cilj ono što je u novim kurikulima naglašeno, a to je razvoj kompetencija poput samostalnosti, pokazivanja vlastite inicijative, sposobnosti rada u timu, organizacijskih i komunikacijskih vještina, sposobnosti rješavanja problema, svijesti o odgovornosti i slično, koncepcija nastave mora se nužno mijenjati.

Ne možemo reći da se nastava posljednjih stotinjak godina nije mijenjala. Razvoj tehnologije omogućio je dostupnost računala u učionicama, projektora a u novije vrijeme i tableta u učionicama i onoga bez čega sve navedeno ima malo smisla- interneta. Osim toga, uvedeni su novi predmeti poput informatike, ekologije, građanskog odgoja i sl. No, sam koncept nastave – mehaničko usvajanje činjeničnog znanja, uvježbavanje po biheviorističkom pricipu podražaja i reakcija, učenje izvan konteksta, ostao je manje-više isti.

A ako nastava nije prilagođena učenicima, ako im se sadržaji prezentiranju na njima nezanimljiv i neatraktivan način, učenici se dosađuju. To može rezultirati problemima s disciplinom. (usp. Klippert, 2000)

S jedne strane kod djece naglašavamo individualizaciju, potičemo ih da budu slobodne i samosvjesne osobe, da se bore za svoja prava, da uče za život. Potičemo ih da ne uče samo za ispite, da povezuju sadržaje koje nauče u školi s praksom. S druge strane, mi im te sadržaje prezentiramo izolirano i na način koji ih oni ne mogu povezati sa svojom stvarnošću. Zato oni ne vide smisao u učenju tih sadržaja (a pitanje je možemo li ga vidjeti mi).

Istovremeno od njih tražimo da to mirno i bezpogovorno prihvaćaju i uopće ne vidimo o kakvom se tu apsurdu radi.

Osim toga, i ovdje dolazimo do vrijednosti. Hentig u svojoj knjizi “Kakav odgoj želimo” vrijednosti također stavlja u kontekst nastave. On kaže: “I tako su u pravu oni koji kažu: vrijednosti se pojavljuju svuda u nastavi; predodžbe o vrijednostima moraju se svuda moći stvarati; razlikovanje vrijednosti svuda se mora uvježbati.” (Hentig, 2007, str. 125) 

Gardner pak ističe kako su obrazovanje i vrijednosti usko povezane. “Na kraju, a to je najvažnije, obrazovanje prikazuje – zapravo, proizlazi iz – skupa vrijednosti. Nitko samo ne poučava i uči. Odabiremo ono što ćemo poučavati, kako ćemo to poučavati te zašto bi to trebalo poučavati i učiti. Te su odluke vrijednosni sudovi sa sudbonosnim posljedicama.” (Gardner, 2000, str. 77)

Dakle, učitelji i nastavnici također sudjeluju u stvaraju sustava vrijednosti učenika. Njihov odabir sadržaja, način prezentacije istih, stav prema njima, ali i interakcija s učenicima i odnos prema njima čine važnu komponentu u stvaranju vrijednosnih sustava učenika. Na neke će učenike, naravno, učitelji imati jači, a na neke slabiji utjecaj, no on se ne može niti osporiti niti zanemariti.

Često čujemo kako ljudi oko nas govore da su ljubav prema nečemu razvili zbog učitelja ili nastavnika koji im je predavao određeni predmet. No, ono čega na prvu nismo svjesni upravo je činjenica da smo od njih ujedno preuzeli i neke vrijednosne stavove. Ako je, primjerice, učitelj učeniku prenio afinitet za stranim jezikom, ujedno mu je i prenio afinitet prema stranim kulturama i narodima, osjećaj da su svi ljudi ravnopravni i vrijedni, bez obzira na rasu, izgled, vjeru ili narodnost.

Dakle, prenio mu je puno više od ljubavi prema samom predmetu koji mu je predavao- prenio mu je vrijednosti. A na vrijednostima poput međusobnog uvažavanja, prihvaćanja i poštovanja gradimo naše međusobne odnose.

Stoga, kada idući put čujemo da neka osoba kaže kako je njegov učitelj ili nastavnik zaslužan za profesionalan put koji je odabrao, znat ćemo da je isti taj učitelj zaslužan i za neke od vrijednosti koje je ta osoba uvrstila u svoj vrijednosni sustav.

Ta spoznaja mijenja našu sliku o učiteljima i nastavnicima. Oni (više) nisu samo prenositelji znanja, već i prenositelji vrijednosti. Stoga ih je potrebno osvijestiti o toj njihovoj ulozi i istaknuti njezinu važnost.

Ovdje moramo spomenuti i nezaobilaznu ulogu roditelja. Stav roditelja prema učiteljima i nastavnicima jako je važan iz više aspekata. S jedne strane, da bi dijete dobro napredovalo, odgoj mora biti ujednačen, što znači da ne bi trebalo biti većih odstupanja unutar obitelji i unutar škole. Vrijednosti koje se njeguju u obitelji, trebaju se njegovati i u školi i obrnuto. Stoga je komunikacija i međusobno uvažavanje roditelja i učitelja od izuzetne važnosti.

Roditelji bi učitelje i nastavnike trebali promatrati kao partnere u odgoju jer oni zaista sudjeluju u odgoju njihove djece. Osim toga, educirani su u području pedagogije i psihologije te objektivno mogu ukazati na eventualne poteškoće koje roditelj na svom djetetu ne vidi ili, ako ih primijeti, zanemaruje.

Roditelji ujedno predstavljaju i prvi djetetov model. Ako dijete kod roditelja vidi negativan stav prema učiteljima i nastavnicima, ono će, vrlo vjerojatno, preuzeti takav stav. To će umanjiti mogućnost uspješne interakcije između učenika i učitelja, odnosno nastavnika. Stoga će i uloga učitelja, odnosno nastavnika, u odgoju tog djeteta biti manja, što može značiti da će dijete na određen način biti zakinuto.

Dakle, potrebno je sustavno raditi na uspješnoj komunikaciji i međusobnom sudjelovanju roditelja i učitelja. Iz tog odnosa profitirat će sve tri strane, posebno učenici čija je dobrobit ovdje i prioritetna.

Posted in Odgoj i obrazovanje

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of